HelenaŠto mi je to trebalo?
Nisam sigurna trebam li uopće ovo pisati jer, nakon što pročitate ovaj putopis do kraja, i vama će biti žao.
Svanulo je to rano jutro kada smo s koferima zatvorili za sobom vrata od stana. I otišli. Nisam bila svjesna u što se upuštam iako sa Španjolskom već imam iskustva i znam kakve probleme mi ona stvara.
Recuerda! I sjetim se svih neprospavanih noći, svih suza, sve te tjeskobe, ali svejedno odem. Opet.
Prvi put se to dogodilo u srcu Andaluzije, Sevilli. U ovom gradu rođen je Flamenco. Flamenco nije osoba, ali skoro. Kad ga upoznaš, kad ti otkrije cijelog sebe, jednostavno se zaljubiš. Moraš. Sjedili smo u prvom redu jedne kuće u kojoj se održava Flamenco svake večeri. Ulaznica nije bila skupa, nekih 100-tinjak kuna ako se ne varam, ali da sam znala što me unutra čeka, platila bih i 3 puta više. To nije klasičan masovni Flamenco event na kakav se ide, ajmo reć, na maturalcu. Gdje se pije i jede i gdje ti je Flamenco onako usput. Ne, ne. Ovo je više kao predstava u kojoj roniš suze. Gitarist, pjevač i plesačica.
Ništa posebno, rekli bi. Ali, majko moja mila, što se tamo dogodilo?! Njihovi izrazi lica, njihova predanost Flamencu i to što oni proživljavaju i prenose na nas dok ga izvode je izvan granica ovozemaljskog. To su umjetnici! Ne mogu to drugačije opisati. Ono kada izađeš van i kažeš: „Što se upravo dogodilo?”.
Ja sam ronila suze, Ivan je samo šutio.
Znam da je tada “gutao knedle”, ali to se muške ne pita. Kad smo došli k sebi, o ovom Flamencu smo pričali još jako jako dugo.
Drugi put se to dogodilo kada smo sjeli u jedan običan, kako bih ga nazvala, pajzl. Nešto kao pečenjara. Neugledna pečenjara. Jedna obična, ružna pečenjara nasred ceste. Ali bila nam je najbliže hotelu, a bili smo jako gladni.
Cjenik s tapasima je bio obećavajući pa smo naručili različita jela čisto da što više toga isprobamo. Kada je konobar krenuo donositi tapase, shvatili smo da je ovaj neugledan (ma ne mogu ga nazvati niti) restoran zapravo pravi mali biser na kojem možemo samo zahvaljivati sudbini što nas je dovela ovdje. Hvale vrijedni tapasi nisu uopće mali zalogajčići nego prava jela. Crni rižoto od sipe i kozica, božanstveni kroketi, rep od bika, obrazi iberijske svinjice, ajme majko! Osmijeh od uha do uha.
Na kraju dobiješ račun i nasmiješ se još više kad shvatiš koliko si pojeo i popio, a platio samo 20-ak eura. Kako su dani prolazili, tako shvatiš da je Andaluzija prepuna takvih restorančića. I samo da vas upozorim. Tapasi se naručuju po jedan. Kada jedan pojedete (uz piće), naručite drugi (ako želite). Mi smo naučeni naručiti sve odjednom, ali ovdje to ne ide tako. Poanta je grickati po malo, što duže, u dobrom društvu.
Treći put se to dogodilo kada sam stala na Španjolski trg. To je sigurno najljepši trg na kojem sam ikada bila. Nema se tu puno toga za filozofirati. Slike govore tisuću riječi.
Dalje su se strelice u srce samo nizale. Cordoba, Granada i njezini besplatni tapasi, graciozna Alhambra, živopisna i borbena Ronda…
Evo, što mi je to trebalo?
Recuerda!
Ima li ova bolest dijagnozu?
Je li vam žao što ju niste posjetili do sada? E, neka vam je. Kada ju posjetite, pišite mi vaše osjećaje da znam da nisam sama u tome.
Andalucia, mi amor, jedva čekam da te opet vidim.
